Trebala bih valjda tu prokomentirati neku art temu ili drustveno stanje/ pokusati promijeniti nesto bar tekstom.
No, valjda angaziranost u pragmatici ne moze uvijek imati smisla.
I najmanje promjene dogadaju se svuda oko nas.
Ne znam jeste li primjetili da pcela skoro uopce nema, a dobrano smo usli u proljece. Kakve sad veze pcele imaju s icim, pomislit cete. No, bez pcela nema oprasivanja, nema biljaka pa nema ni nas. Okrivit cemo mobilne mreze u Hrvatskoj i njihove odasiljace. Zracenje uzrokuje rak, bilo ono kakvegod frekvencije. Jesmo li spremni ne koristiti mobitele? Naravno da pojedinci jesu, ali takve promjene nekako nisu moguce jer samo jedan Hrvat u prosjeku ima 2 tocka nesto mobitela. Znaci, ima 2 mobitela i neki slupani
Slupana drzava lomi kicme prosjecnom Hrvatu. Mislim da nema smisla pokusati knjizevnost angazirati u ovom smislu jer pjesma nece prosjecnog Hrvata ni nahraniti ni dati umirovljenicima vece mirovine. Pjesma ce mozda nahraniti neciju dusu, no nece promijeniti cinjenicu da umirovljenici hodaju po supermarketima trazeci akcije i otkupljujuci prazne plasticne boce po pola kune po komadu da od 10 boca kupe kruh; zapravo kruh kosta vise od 5 kuna.

I kako onda da pjesmom nahranim prosjecnog Hrvata, katolika, umirovljenika, gladnog čovjeka kojem bi zapravo trebala kupiti kruh?
Kupovinom/ kupnjom tog kruha prosjecni Hrvat, katolik, umirovljenik i ne vise gladan covjek, od sutra bi opet  bio gladan. I sutra bih mu kupila kruh. Ali ne bih odagnala njegovu depresiju, njegov manjak samopouzdanja jer je cijeli zivot radio a mora prezivljavati.